Godišnjice zločina, u ratovima devdesetih, nižu se kroz parade religije i nacionalizma a služe samo da se napomene da si „oni“ ubijali „nas“. Žrtve su kao i do sada ostavljene po strani. Od njih nam treba broj, njihova smrt ili smrt njihovih bliskih to je sve. Time su ispunili svoju ulogu a sada ćemo mi ostali, pripadnici naciona, da na sebe preuzmemo sve ono ostalo što žrtvi pripada. Mi pripadnici plemena hoćemo izvinjenje, mi hoćemo da vam oprostimo, mi hoćemo pomirenje, mi hoćemo satisfakciju, mi smo povređeni, mi smo ubijeni i mi smo žrtve. Dobro, nećemo baš sve što pripada žrtvama kao na primer istrage, hapšenja, presude i raskrinkavanje mehanizama koji stoje iza zločina. Sudeći po ovim državnim obeležavanjima godišnjica zločina žrtve su aktuelni političari, premijeri, presednici, presednici stranaka, poslanici i metafizički entiteti poput naciona, nacionalno svesnih intelektualaca i Aleksandra Vulina koji ispušta krike.
Ipak niko od ovih nije ni blizu količini žrtvovanja koje neprekidno doživljava premijer Srbije Aleksandar Vučić. Nagovestio je on davno sa svojim „skončavanjem“ da je svestan svoje uloge žrtve i da poput Isusa nosi svoj krst dok korača prema tački gde se „skončavanje“ ima odigrati. Sledeći svoju ulogu otišao je u Srebrenicu, mesto genocida i stratišta osam hiljada ljudi, i ako je znao da će biti predmet napada i vratio se kao najveća žrtva. Osam hiljada žrtava je palo u zaborav. Tu ulogu je nastavio igrati i na godišnjici Oluje u Rači gde je uspeo da pored dvesta hiljada proteranih Srba on, kao personifikacija naciona, bude najveća žrtva. Ceo taj cirkus u Rači i sve ono što se dogodilo nakon toga poslužio je da se malo zapreti Hrvatskoj i da se da gomila ratno-huškačkih izjava što je još jedan dokaz da njih žrtve ne zanimaju. Taj skup sa svim govorima i izjavama političara, sutradan, da vremeplovom premestimo u 92. godinu nikome ništa ne bi bilo čudno. Savršeno bise uklopili u društveno-političku atmosferu post gazimestanskog orgijanja.
Na krilima ovih uspeha ovih dana premijer pokušava da proturi ideju o zajedničkom danu sećanja na sve žrtve u osvajačkim ratovima Srbije devedesetih. Time je pokazao da se može biti žrtva a pri tom biti neprestano u ofanzivi. Za sada su ga odbili Tači i Milanović a verovatno će slediti i ostali.
Ako ga odbiju, a hoće ako je u tim glavama ostao minimum pameti, premijer će opet biti žrtva. Ako prihvate njegov predlog biće to samo jedna satisfakcija žrtvi, to jest njemu. Glavno obeležje politike Aleksandra Vučića je pasivna agresivnost. On je dao predlog dostojan desetogodišnjaka koji želi mir u svetu i prebacio loptu na drugu stranu koja, htela to ili ne, našla se u defanzivnom položaju gde ni jedan odgovor ne može biti zadovoljavajući. Ako odbiju onda nisu za mir, ako prihvate relativizuju zločine i sam rat. Vučić izlazi kao pobednik i zataškava svaku priču o svojoj ulozi i ulozi Srbije u ratu. Sve ovo možemo videti u izjavama Vučićevog ministra policije, Stefanovića, koji, nakon odbijanja Tačija i Milanovića, nastavlja sa istim spinom. Odbijanje jedne takve mirotvoračke ideje njegovog Vođe je znak protivljenja pomirenju i sve praćeno uz vapaj da se ne trba kopati po prošlosti jer to znači iskopavanje ratnih sekira. Možemo zaključiti da je istraga nekog zločina u stvari objava rata. Osvrt na prošlost zapravo ne donosi ništa dobro, izašlo je iz misli ovog desničara i nacionaliste. Svi su podjednako krivi, svi su podjednako žrtve a rat prihvatamo kao nešto neminovno, nešto što je nemoguće zaobići. Pošto je rat velika magija i nešto nedokučivo nama smrtnicima bolje da ne diramo u to pa makar ostali bez pouke. To su poruke koje nam šalju premijer mirotvorac i njegov jastreb Stefanović.
Rat, genocid i zločini nisu elementarne nepogode u kojima su ljudi ginuli zbog ćudi prirode i samo zato što su se našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Nisu ni čarolija zlog čarobnjaka koji je na nas bacio kletvu i tako nas „ozločinio“, kako je to govorio Otac srpske nacije Dobrica Ćosić. Rat i zločini kao i svaki drugi poslovi imaju organizaciju, hijerarhiju, logistiku, izvođače radova, menadžere, načine i ostale stvari koje ih čine mogućim. Jedan dan kao dan svih žrtva je samo pokušaj relativizacije i udaljavanja od suočavanja sa zločinačkom prošlošću. Žrtve se na ovaj način još više odstranjuju iz preovlađujućeg diskursa. Postaju bezimene, nevidljive, nepojmljive, efemerne, bez identiteta, bez prošlosti i negde sa druge strane stvarnosti. Tu potpuno razumem premijera. Kako oprati svoju ratnohuškačku i šovinističku prošlost i postupke kada postoje snimci, tekstovi i mnogo ljudi koji su svedoci vremena? To je nemoguće ali zato možemo sakriti posledice toga delovanja, žrtve, i tako ga ublažiti do zaborava. Tako dan sećanja postaje dan zaborava.
Svaki zločin počinjen u osvajačkim ratovima Srbije devedesetih je zločin za sebe i kao takvi moraju se ispitati pojedinačno. Od imena i prezimena žrtva, preko krvnika, načina i razloga. Ono što im je zajedničko su politike zločinačkih režima koji su stajale iza zločina. Tu mislim na režime u Srbiji i Hrvatskoj koji su kontrolisali rat. Slobodan Milošević imao potpunu vojnu i političku kontrolu nad srpskim snagama u Hrvatskoj i Bosni kao i Franjo Tuđman nad Hrvatskim snagama. Ništa se nije moglo dogoditi bez njihovog znanja. Obojica su pobeđivali na izborima bez ikakvih problema što govori da su od građana dobijali legitimitet da rade to što su radili. Društvo je bilo uz njih što će reći i elita, bila ona politička, ekonomska, verska ili intelektualna. Naravno uloge i zlodela jednog i drugog war lorda se razlikuju i van svake sumnje je da je Milošević imao mnogo veću vojnu moć kao i to da je vodio osvajačke ratove na širem frontu. Zato predlažem premijeru da umesto zajedničkog dana sećanja na žrtve odredi dan zajedničkog sećanja na zločinački režim i zločinačko društvo u Srbiji. Naravno, da bi ovo bilo moguće i imalo smisla, moraju se potpuno raskrinkati sve od pojedinaca koji su bili perjanice takvih politika, preko mehanizmama vladavina diktatora, uloga tajnih službi u zločinima do uloge onih koji nisu bili u vlasti ali su zdušno podržavali zločinački režim.
Prvi je na ovu ponudu odgovorio potvrdno predsednik srpskog ratnog plena Milorad Dodik. Svaka relativizacija i zaborav na zločine su više nego dobro došle ovom nacionalističkom smutljivcu. Ako se ova ideja ostvari onda su se zločini dogodili svuda i nigde. Posebno je zgodno što se tom ratnom plenu dogodio veliki broj zločina i genocid pa će tako jednim danom sećanja biti obrisano mnogo problema, u stvari žrtava. Čudi tolika naivnost ovih nacionalističkih mešetara ali i svedoči o njihovoj preteranoj samouverenosti koja podseća na onu Miloševićevu devedesetih koja je bila potkrepljena isključivo egom i mržnjom.
Na sve ovo je stigla misao Ministra inostranih poslova Srbije i nekadašnjeg portparola Miloševića i njegovih zločina, Ivice Dačića, da Srbija neće uhapsiti Šešelja bog paljenja zastave Hrvatske zastave samo zato što oni nisu uhapsili Tompsona. Prenosilac Miloševićevih umotvorina nam pokušava reći da u Srbiji ne postoje zakoni već nekakav pravni reciprocitet sa Hrvatskom. Ako oni onda i mi. I tu se ponovo vraćamo na onaj deo nacionalističkog dirskursa koji vrišti mi smo „njih“ ali oni su prvi „nas“. Neka oni uhapse Tompsona pa ćemo mi Šešelja. Koliko oni uhapse ubica toliko ćemo i mi, ni manje ni više. Ovde Miloševićev jastreb podsvesno otkriva ono što Vučić javno želi: relativizaciju zločina po principu svi su krivi i odgovorni za sve i ništa. Hrvatska nije jednako odgovorna kao i Srbija, niti su ti razlozi odgovornosti isti niti su uslovi i pozicije delanja bile iste. Svako ima svoje zločine i svaki od tih zločina je poseban i sam za sebe.
Sve ovo je samo nastavak politike Slobodana Miloševića. Ako se pitate kako bi Srbija izgledala da, nekim čudom, Milošević nije optužen u Hagu i da je ostao u politici sano se osvrnite oko sebe, otvorite novine, pogledajte u skupštinu Srbije ili uključite tv. Opozicija je ono što je Miloševiću bio Šešelj i to u periodu kada je navodno bio ljut na njega. Dobar deo ljudi iz DS, Nove stranke i partije Borisa Tadića su osam godina bili jataci Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Tomislava Nikolića i sličnih. Sada im se dogodilo ono što se svakom jataku kriminalca ili zločinca dešava. Grmljavina se stišala, stvar je zaboravljena i oni mogu konačno da napuste skloništa. Jatak im više nije potreban i samo ih podseća na dane njihove bede i sramote kada njihova sudbina nije bila u njihovim već su zavisili od nekakvih jataka od kojih su nekoć bili toliko moćniji. Velika je to frustracija i za drugu stranu pošto je jatak je postao saučesnik. I jedni i drugi imaju samo jednu ideologiju koja se zove nacionalizam.
Vućićeva propagandna inicijativa o zajedničkom danu sećanja je velika sramota za državu Srbiju ali još uvek manja od činjenice da su građani i građanke Srbije na vlast vratili ljude kompromitovane u Miloševićevom režimu. To je ono što zaklanja svaku drugu sramotu. Miloševićeva politička deca vladaju političkom scenom Srbije, bilo da su u opoziciji ili u vlasti. Ideologija nacionalizma je ostala jedina na političkoj sceni i savim je sve jedno ko će od ponuđenih aktera biti na vlasti. Da se bilo šta promeni trebaju nam, ne novi odgovori već nova pitanja. Ova koja postoje postavljena su i smišljena tako da postoji samo jedan odgovor. Potreban nam je evolucija u pitanjima i u načinima zamišljenosti koji će nas udaljiti na bezbedno odstojanje od nacionalističke episteme našeg doba.
Pod evolucijom pitanja mislim na postavljanje pitanja na način koji neće u sebi sadržati odgovor i upućivati na više njih koji se u suštini ne razlikuju. Ne trebaju nam pitanja koja se ponašaju kao delovi slagalice sa unapred zadatom slikom. Potrebna su pitanja koje ne sakrivaju uvid u sve ostale istine. Pitanja koje ne ograničavaju pogled već mu daju svu širinu horizonta. Potrebna su nam nova pitanja i jedno staro. To staro osnovno pitanje se u Srbiji izbegavalo kroz istoriju a izbegava se i sada. Od njega treba početi. Da li ljudski život u opšte nešto vredi? Ako vredi koliko vredi? Ako vredi hajde da se suočimo sa našim činovima, činovima našeg društva koji su doveli do uskraćivanja prava na postojanje drugima. Tek kada odgovorimo na ovo pitanje sva druga će dobiti smisao. Pitanje da li treba istražiti zločine u tom slučaju postaje besmisleno. Novo pitanje postaje: Kako i na koji način istražiti zločine? Ovo pitanje izbacuje dvojbu da li treba ili ne. To je evolucija pitanja u odnosu na ono koje mu je prethodilo.
Ovo možemo primeniti na svaki drugi problem koji u Srbiji stoji već vekovima. Uzmimo pitanje Kosova kao jedno od onih koje uporno zadržava najstarije pitanje. Devedesetih je bilo aktualno pitanje kako ubiti i proterati Albance sa Kosova. Ovo pitanje je isključivalo po defoltu odgovor da ne treba to činiti. Takav odgovor je bio potpuno nemoguć. Nakon ratova i poraza Srbije ovo pitanje je zamenjeno sa blažom varijantom: Kako da Kosovo ne bude prepoznato kao nezavisna država i šta sve treba učiniti da se to ostvari? Ovde ne vidimo veliki pomak u pristupu problemu. Hajde da otvorimo i druge mogućnosti. Postavimo pitanje da li treba da priznamo Kosovo ili ne. Bez obzira na odgovor koji će prevladati mi ćemo budućim generacijama otvoriti još jedna vrata i tako ih osloboditi naših okova nacionalizma i dati im više izbora. Ovo pitanje je trebalo biti postavljeno na ovaj način mnogo ranije. Gde god zagrebemo otkrićemo slična, ofucana i stara pitanja koja nemaju ništa zajedničko sa stvarnošću izvan naciona.
Najglasniji protivnici ovog predloga o zajedničkom danu sećanja o zajedničkom danu sećanja bi trebali biti građanke i građani Srbije zato što je ona ponižavajuća i sramotna i za njih. Ovom inicijativom premijer nam govori da smo nesposobna i neodogovorna bića bez trunke samopoštovanja potrebnog da cenimo život kao neprikosnoveno dobro.