Omiljeni postulat srpskih političara je narod. Postulat je princip koji se postavlja pre uspostavljanja nekog sistema mišljenja koji dokazuje ono što sledi ali on sam ne može biti dokazan. To nije aksiom, koji se takođe ne može dokazati pa se uzima kao istina očigledna sama po sebi, zato što i aksiomi vremenom mogu doći do preispitivanja. Postulati su nedodirljivi. Oni su iznad svega. Iznad društva, politike, morala, nauke, religije, filozofije i svake druge ljudske delatnosti. Ako nema naroda onda nema ničega onda je sve besmisleno. Ne može se zamisliti politika bez naroda.
Princip je jednostavan. Kada već imamo postulat, taj najviši autoritet u hijerarhiji, valja se spustiti prema dole. Da bi se taj prelaz olakšao moramo prvo uspostaviti neke aksiome kao kakvu gardu koja postulat čuva od okoline. Tako dobijamo razne istine očigledne same po sebi koje političari neumorno ponavljaju: narod je dobar, narod zna, narod nikada ne greši, narod je uvek ratovao na pravoj strani, narod nikada nije započeo rat, narod je dobar, narod uvek bira najbolje i slično. Kada se jednom ovi aksiomi uspostave i počne sa njihovim beskonačnim ponavljanjem vreme je da se spustimo niže. Niže je sve ostalo.
Društveni poredak i organizacija društva se može osmisliti jedino ako se imaju u vidu narod kao postulat sa svim pratećim aksiomima. Srpski političari kada god žele da proture neki novi smer ili neku promenu, a svedoci smo da su u poslednjih dvadeset i pet godina gotovo sve bile loše, prvo počnu da govore kako je to dobro za narod. Što u prevodu znači da im je na prvom mestu to najviše dobro koje se ravna prema postulatu. Kada se promena već jednom izvede tu se odmah, kao veoma korisni, nađu aksiomi kao na primer da narod nikada ne greši ili da narod uvek izabere najbolje. Kako onda dovesti u pitanje bilo šta? Nikako.
Tu se srpski političari u korišćenju naroda ne zaustavljaju. Narod kao postulat ima ogroman primenjiv potencijal na razne društvene pojavnosti. Vrlo često će srpski političar na svako ukazivanje na nepravilnosti u njegovom radu, pa čak i kriminalna dela, odgovoriti da to nije napad na njega već na narod. Tu on sebe, verovatno sa nekakvim mističnim doživljajem, spaja sa metafizičkom prirodom naroda gde postaju jedno. U tom momentu celokupno društvo sa institucijama, pravom, pravdom, zakonima, logikom, odgovornošću, moralom i svim ostalim stvarima nestaje. Kako napasti postulat? To je nemoguće. Sasvim je sve jedno da li je on ispravno delovao ili ne pošto on mističnim linkom na postulat preuzima sve njegove osobine. Savim je jasno da građanstvo ili pripadnici drugih naroda nemaju tu šta da traži osim u slučajevima kada može dobro da posluže.
Tako smo ovih dana dobili slučaj ministra Gašića koji se skrušeno sebe predstavlja kao običnog građanina i poziva na istragu u slučaju samoubistva prijatelja zaštitnika građana Jankovića. Gašić je tipični predstavnik škole mišljenja koja je zasnovana na postulatu naroda. Gradi crkve koje ostavlja narodu. Sve što radi radi za narod. Pa dobro, ako se i nešto usput zaradi lično može samo da mu olakša tu borbu za dobrobit naroda. Sebe i vladu je branio često sa izgovorom da je to napad na narod ali sada mu se učinilo zgodnim da upotrebi građanstvo u koje ni malo ne veruje. Gašić nam sa mesta političke moći poručuje da je on običan građanin i da zahteva pravdu i zakon. Vrlo čudno pošto su te reči tek na poslednjem mestu u misaonom sistemu srpske politike. Ko ima političku i svaku drugu moć u svojim rukama nije običan već vrlo neobičan građanin. On je u ulozi i na položaju sa koga realno može da utiče na stvaranje uslova da se pravda, zakoni i istrage sprovode u delo po slovu zakona, što on naravno ne čini vezan postulatom, već kako mu kada odgovara izvuče neki slučaj i malo podvikne. Sa druge strane zaštitnik građana koji radi svoj posao i ukazuje na stvari koje sprečavaju stvaranje uslova gde će se poštovati procedure i slovo zakona sprovoditi institucionalizovano ispada loš i kao neko ko zapravo napada narod. Prvom nije stalo do sistema već do jednog slučaja a drugom je stalo do sistema što logično znači i do svih slučajeva. I ovde je metodika veoma jednostavna. Okriviti Jankovića za nešto i tako ga dovesti u defanzivni položaj da se brani i objašnjava da nije kriv za slučaj ili da se brani od lažnog optuživanja. Čim se on tu nešto brani mora da je kriv, za već nešto. Narod zna. Narod ne greši.
Pošto se ministar zalaže za ne postojanje sistema i uslova shvatam to kao nameru da se uspostavi takav sistem gde će sve zavisiti od moćnika na vlasti, njegove trenutne volje, da li ga neko kritikuje ili ne i sličnih intimizacija državnog aparata. Ako se slučajno zapitate zašto institucije ne rade svoj posao i zbog čega mnoge istrage još nisu završene setite se da nije Gašić usamljen već je to politički okvir svih srpskih političara u poslednjih dvadeset i pet godina. Kako je sve prepušteno privatnim inicijativama smatram da je moja patriotska dužnost da i sam tome doprinesem i otvorim neku istragu.
Krenimo od premijera pošto nas je lepo zamolio da zamislimo šta bi bilo sa njim da je čovek izvršio samoubistvo sa njegovim pištoljem upućujući zatim na našu vampirsku prirodu. Hvala premijeru na pomoći ali ne moram mnogo da se zamišljam dovoljno je da se prisetim i tako potpomognem neke istrage. Da li je, na primer, neko devedesetih ubijen ili proteran zbog Vučićeve šovinističke politike? Da li postoji istraga o njegovom političkom delovanju i posledicama? Da li postoji slična istraga o periodu kada je bio ministar informisanja i kada je ubijen Ćuruvija? Da li postoji istraga o pretnji da će ubiti sto muslimana za jednog pripadnika svog naroda? Da li postoji istraga koja će utvrditi da, ako nema krivične odgovornosti, čovek sa takvom političkom istorijom nema šta da traži u državnom aparatu. Da li postoji istraga koja će reći da veličanje ratnih zločina nije put ka vlasti? Isto tako mogu da se zapitam, kao običan građanin, da li je Ivica Dačić, kao portparol SPS-a, znao za neke zločine, da li je učestvovao u njihovom medijskom prikrivanju i da li o tome postoji istraga? Da li je znao za hladnjače pune leševa, otmicu putnika u Štrpcima ili ubistvo Stambolića? Da li neko istražuje sa ciljem da se utvrdi da li pripadnici i poslušnici jednog takvog krvavog režima mogu biti bilo šta u vlasti?
Ljudi poput Vučića i Gašića istinski mrze postojanje institucija, procedura i zakona pošto bi to istog momenta poništilo sve ono što oni politički jesu. Oni imaju misiju i postulat. To je sve što im treba. Sistem u kojem poželjno i moguće ponašanje ministra Gašića ili dolazak na vlast političara poput Vučića je stvaran po njihovoj meri i nema nikave veze sa potrebama građana. Trenutno ne vidim nikoga u Srbiji ko govori da bi nakon njihovog odlaska sa vlasti rešio da taj sistem izmeni i omogući stvaranje uslova u kojima državni aparat, institucije i zakoni neće biti intimni doživljaj političkih moćnika. Svi su protiv Vučića i svi bi da ga smene i zauzmu njegovo mesto u sistemu pravljenim da osigura udobnost političkih moćnika.
Bob Lebowski