Never underestimate the power of the State to act out its own massive fantasies.
Don DeLillo
Premijer Srbije u poslednjih nekoliko dana neumorno ponavlja mantru, o pruženoj ruci pomirenja, kao nekakav spoj reči koji ima magičnu moć da pukim ponavljanjem reši sve godine rata i mržnje. Magija je u našem svetu zamenjena marketingom pa tako i maksimum ove izjave ostaje u tim efemernim marketingškim vodama gde sve dešava na površini i traje tačno onoliko koliko je potrebno da se postigne željeni efekat. Onog momenta kada se efekat postigne zamenjuje se novom doskočicom. U ovom slučaju je to horsko hvaljenje nepostojećeg dostojanstva i žrtvovanja premijera nakon što je izbegao napad u Potočarima. Od NGO preko opozicije do vlade i partija na vlasti svi su duboko i sudbinski zadivljeni dostojanstvenošću i žrtvom premijera. Izgleda da je poziv premijera na jedinstvo i sabornost svih u državi urodio plodom.
Premijer je prvo danima vapio za ruskim vetom, negirao genocid, ulazio u ulogu žrtve i činio sve u suprotnosti tog velikog gesta pomirenja da bi na kraju prelomio da ipak ide u Potočare ali kako je rekao zato što su Srbi mnogostradalni narod, i zato što je to dobro za Srbiju, region i EU ali bez pominjanja žrtava. U Srbiji je napravio atmosferu koja ničim ne opravdava njegov odlazak u Potočare a onda prelomio da ode. Mora da se žrtvuje za sve nas. Jesmo mi u pravu, i jeste da to nije genocid ali svi su nas pritisli ostali smo sami i kada se nešto mora nije teško. Marketing radi kao sat. Kako čovek koji je sav svoj politički i ekonomski kapital (nakon fakulteta uskočio je pravo u poslaničku klupu i ručak za cenu gume za žvakanje) napravio na mržnji, šovinizmu i huškanju na rat može sebe predstavljati žrtvom?
Nasilje je neprihvatljivo prema bilo kome i dobro je što je premijer izašao iz svega ne povređen. Sve nas to ne sprečava da zagrebemo po toj tankoj površini marketinga i pogledamo šta se ispod još krije.
Nakon napada vratio se u Srbiju i počeo da daje dostojanstvene i odmerene izjave mučenika koji svoju zlu kob prihvata zarad opšteg dobra čovečanstva i humanosti. Pokazao je kako je on od one biblijske sorte ljudi što na jedan šamar okrenu drugi obraz da dobiju još sto šamara. Ćuti i trpi. Za to vreme njegovi ministri i predsednik republike se utrkuju ko će dati ratoborniju izjavu i odrade taj posao za njega. To su isti oni ministri koje ućutkuje sa gromkim uzvikom TIŠINA TAMO i od kojih traži apsolutno jedinstvo vlade. To su isti oni ministri koji o ničemu nemaju svoje mišljenje sve dok ga ne čuju od Vučića. Kako sada iznenada objasniti ove disonantne tonove u vladi? Jasno je da je reč o pasivno agresivnom marketingu skrojenom prema liku i delu samog Vučića. Dakle evo vama ruka pomirenja iza koje ne stoji ništa čime bi bila opravdana a ja znam u napred da ću tamo doživeti neku neprijatnost pa ću onda sve to primiti kao žrtva ali ću poslati moje ministre da glume devedeset petu. Vi ćete izgledati svi loše a ja ću biti toliko dobar da će me svi hvaliti. Vrhunac beščašća ovog pasivno – agresivnog marketinga ogleda se u Vučićevom pozivu predsedništvu BiH da posete Srbiju u kojoj im se ništa neće dogoditi pošto je on i ovde, i u opšte glavni baja. Simbolički želi izjednačiti te dve posete. Ja sam tamo bio zbog nekakvog zločina koji oni zovu genocid a sada će oni doći ovde pa ću to poturiti kao zločin ovde zločin tamo i Srebrenica će valjda malo nestati iz medija. Nadam se da predsedništvo BiH neće pristati da bude marioneta u Vučićevom političkom cirkusu. Prihvatanje Vučićeve ruke pomirenja je uvreda za žrtve a na to niko nema pravo. Više nego očigledno da imamo posla sa velikim majstorom manipulacije. Dodajmo tu i bezočnu upotrebu direktor Centra “Simon Vizental” Efraima Zurofa koji negira genocid u Srebrenici pokazujući elementarno nepoznavanje kako je genocid definisan u međunarodnom pravu. Naravno ovo je verovatno delo istog marketinga gde se mnogo toga izgubilo u prevodu. Istog dana smo dobili i pismo od nekakve direktorke “Oksford Centra” britanskom ambasadoru, koje je navodno zapalilo Internet, prepuno pred genocidnih floskula i opštih mesta srpske nacionalističke mitologije.
Počnimo od mantre „pružena ruka pomirenja“. Pomirenje je potrebno na ovim prostorima gde je bio rat i gde su se dogodili mnogo zločini i genocid. Marketing nije način na koji se do pomirenja stiže. Sve je to deo jednog procesa koji se završava pružanjem ruke pomirenja. To nikako ne može biti početak. Na jednoj strani imamo žrtve genocida u Srebrenici kao i sve druge žrtve u BiH. To su oni koji su ubijeni, oni koji su preživeli i oni koji su ostali iza njih. Oni moraju biti u centru celog procesa pomirenja. Nikako premijer i njegova nekakva žrtva.
Pravo žrtve je na prvom mestu. To je pravo da sazna ko je ubio njegove najbliže, gde su im tela, ko je to učinio, na koji način i da ostaci budu sahranjeni a grob obeležen. Dalje pravo žrtve je da počinioci, izvršioci i nalogodavci zločina budu izvedeni pred lice pravde i osuđeni. Tu se pravo žrtve ne završava. Žrtva ima pravo da sazna sve mehanizme i društveno – političke uslove koji su doveli do zločina kakav je genocid.
Genocid nije običan ratni zločin, da jeste ne bi bila potreba za njegovo definisane i postojanje. Genocid u Srebrenici je dokazan na neđunarodnom sudu i kao takav je prepoznat od međunarode zajednice. Zločin je dokumentovan i svi delovi su stavljeni na uvid javnosti. Monstruoznost organizacije neposrednog izvršenja je raskrinkana, izvršioci su izvedeni pred sud i nema nikave sumnje da ćemo i u budućnosti biti svedoci suđenja ostalim izvršiocima kada budu prepoznavani od preživelih i svedoka.
Ono što želim naznačiti je da svi aspekti jednog zločina a posebno kada je u pitanju genocid moraju biti ispitani. Ako jedan čovek ubije drugog čoveka sud će istražiti sve veze i relacije u tom zločinu. Neće se završiti na tome da je jedan čovek ubio drugog čoveka i evo presuda. Sve će okolnosti biti ispitane i u kakvoj su vezi, i da li su rođaci, i zašto je to učinio, i kakve su bile neposredne okolnosti, i da li mu je neko pomagao, i šta je učinio nakon zločina i sve ono što je vezano za sam čin. Ako je u pitanju zločin iz nacionalne mržnje moramo reći naciju ubijenog i ubice. Zašto bi nešto tako bilo preskočeno u jednom takvom slučaju kao što je genocid u Srebrenici? Zašto bi komšija koji je sakrivao ubicu bio izuzet iz sudskih spisa a pogotovo ako mu je pružao logistiku kao što je to Srbija činila Mladiću i Karadžiću? Zašto bi komšija koji je nagovarao svog prijatelja da ubije drugog čoveka bio zaboravljen od suda i sećanja na zločin? Zašto komšija koji je nakon zločina sakrivao ubicu veličao njegov čin bio zaboravljen? Ko to sme da učini u ime žrtve? Niko nema pravo da relativizuje zločine izjednačavajući ih, pričom da su svi činili zločine šta sada da se radi i slično. Svaki zločin je zločin za sebe i kao takav mora biti tretiran. Ne sme se izgubiti u toj bari nacionalističke relativizacije. To su kodovi nacionalističkog diskursa zbog kojih su se zločini dogodili i apsurdno je očekivati pomirenje na istim.
Vratimo se ovde ruci pomirenja. Sada taj komšija dolazi kod familije žrtve i pruža ruku pomirenja a pri tom ništa nije učino da to pomirenje zasluži. Ruku pomirenja može da pruži samo žrtva i niko više. Ne može Vučić ni bilo ko da ponudi ruku pomirenja i tako uzme ulogu žrtve. Žrtva pruža ruku pomirenja. Niko drugi nema pravo na tako nešto.
Ponovimo lekciju. Postoje tri vrste odgovornosti: Krivično-pravna koja je predviđena za nalogodavce i izvršioce zločina i ona se postiže na sudu; Morlana koju nosi elita koja je podržavala i podstrekivala zločine, i sastoji se u mrljama na biografiji dvorskih pesnika, pisaca, novinara, političara, umetnika i ostalih; Društveno-politička koja se tiče svih građana države čiji je državni vrh već osuđen i čija je krivica za zločin utvrđena.
Bio sam protivnik Miloševićevog režima i ne osećam nikakvu krivicu ali odgovornost imam pošto sam bio deo jednog društva koje je imalo veliku ulogu u zločinima. Prihvatanje ove vrste odgovornosti počinje radom na raskrinkavanju načina rada zločinačkog režima, logistike koju je režim pružao zločincima i ostalih aspekata. To je posao za istoričare, sociologe, kriminologe, razne veštake, sudstvo i trud gotovo svake institucije i pojedinca. Kada čitav posao bude započet, a vremena je bilo dosta da to do sada učinimo, vi tokom vremena pokazujete žrtvi da se iskreno kajete i da vam je žao zbog svega što se desilo te ste spremni da obelodanite svaki pa i najmanji detalj koji je imao uticaj na sudbinu ubijenih. Time pokazujete da se nikako ne slažete sa režimom koji je proizvodio zločine. Generacije koje nisu bile rođene devedesetih ili su bili deca ukoliko ne čine ništa da se ovaj proces pokrene a pogotovo ako podržavaju politiku koja je dovela do zločina preuzimaju deo odgovornosti na sebe. Samo kritičkim i iskrenim odnosom prema prošlosti svoje države skidaju sa sebe ovu vrstu odgovornosti.
Žrtva će ovaj napor svakako prepoznati i u tom momentu pomirenje postaje čak i moralni interes žrtve i ona će pružiti ruku pomirenja. Nije reč o mirenju Srbije i Bosne i ili pomirenju dva predsednika ili premijera. To su opet nacionalistički kodovi koji ne mogu doneti ništa dobro. Reč je o tome da se Srbija pomiri sa preživelima i rodbinom žrtva genocida u Srebrenici i ostalim pojedinačnim stratištima.
Ovo isto važi i za BiH koja je dužna da zasluži ruku pomirenja od onih kojih su ubijeni od strane njene vojske. Dakle, da se žrtvama učini potpuna satisfakcija. Samo na taj način se može doći do pomirenja. Samo potpuna istina donosi mir. Isto tako je nedopustivo prisvajanje žrtve pogotovo od strane susedne države. Kada kod neko u Srbiji kaže pa i oni su nas u Srebrenici ubijali, pokazuje ogroman prezir prema žrtvama. Nisu oni tebe ubijali već ljude sa imenom i prezimenom koji su iza sebe ostavli nekoga. Oni su žrtve a ti ih samo koristiš u političke svrhe i to je sramotno. Da ne govorim o ponovnom ubijanju tih ljudi uveličavanjem broja poginulih u iste svrhe. Nema ništa odvratnije.
Prihvatanjem ovih odgovornosti društvo pokazuje saosećanje sa bolom žrtava, kajanje i želju za pomirenjem. Srbija nije na sebe preuzela niti jednu od ove tri odgovornosti. Krivično pravnu je preuzeo međunarodni sud. Što se tiče druge dve Srbija je rehabilitovala elite koja je bila kompromitovana u miloševićevom zločinačkom režimu i vratila ih na vlast. I opozicija i vlast negiraju genocid. Iza premijerove pružene ruke ne stoji ništa osim marketinga. Nije se ni počelo sa radom na raskrinkavanju mehanizama režima, dosijei su još uvek zatvoreni, vojska kako najveći oslonac Miloševiću nije ni dirnuta kao ni obaveštajne službe. Mi o njihovom radu devedesetih ne znamo ništa.
Ono što se dogodilo u Srebrenici 1995 je genocid, dakle najmonstruozniji zločin i pristupati mu sa marketinške strane je uvreda za žrtve. Samo iskrenost i veliki trud u demontiranju svih aspekata zločinačkog režima može doneti satisfakciju žrtvama i pomirenje. Svet je zadovoljan i sa marketinškim pomirenjem što je veliki cinizam. Pokazuju time prezir prema žrtvama kao i da nas smatraju nesposobima, lišenima samopoštovanja a verovatno i manje uračunljivima. Drugim delom verovatno žele da što pre završe ovu priču kako bi zatvorili poglavlje o delu sopstvene odgovornosti u genocidu.
Čini se da svi žele nacionalističkom vikom nadglasati ono što žrtve pričaju zaboravljajući da je ta ista vika uzrok zločina. Kao da su u ratu sa žrtvama pa žele doći do pomirenja pod što boljim uslovima. Nastavak nacionalističkog divljanja, lične promocije i politički marketing preko sudbina žrtva su najgnusnija poglavlja istorije beščašća na ovim prostorima.
Bob Lebowski