Predsednik Srbije je izjavio da je vojska institucija koja uživa najveće poverenje građanki i građana. Nije on prvi koji brani ovu patrijahalnu dogmu. Ova nacionalistička mantra je opšte mesto gotovo svih političara bez obzira na njihovu političku doktrinu. Predsednik ponavlja ono što je već bezbroj puta rečeno. To rade ljudi koji uglavnom nemaju šta da kažu pa im preostaju floskule poput ove ili da sačekaju da njihovim savetnicima nešto padne na pamet.
Šta znači poverenje u neku institiuciju? Kako se ono i na koji način determiniše ili stiče? Pokušajmo dati neki odgovor. Svaka državna institucija ima neku svrhu u društvu. Ta svrha je definisana ustavom, zakonom kao i pravilima i zakonima unutar same institucije. Ona je proizvod društvenog konsenzusa da nam je potrebna kako bi društvo i građanke i građani imali od nje koristi. Poverenje nastaje samim formiranjem jedne takve institucije pošto smo se mi građani dogovorili da nam je potrebna. Dakle mi verujemo da smo učinili dobru stvar od koje će svi imati koristi a naš društveni ugovor biti bolji, određeniji i da će više štititi interese svih nas. Državnom institucijom upravljaju, rade u njoj i brinu se za njen deo poštovanja društvenog ugovora građanke i građani koji su sklopili taj konsenzus. Oni koji u njoj rade dužni su da ispunjavaju svrhu njenog nastanka. Zbog svega ovoga čudi ta definicija o nekom dodatnom, ekstra poverenju a pogotovo o hijerarhiji tog poverenja. Ipak presednik tvrdi da je najviši stepen poverenja građana upućen jednoj instituciji, odnosno vojsci.
Šta predsednik i ostali pružaoci poverenja vojsci zapravo misle? Prvo većina ne misli ništa o ovome već samo ponavlja ono što su naučili napamet. Ostali koji misle na nečemu moraju zasnivati svoje zaključke. Kako to očigledno nije ništa od nabrojanog u prethodnom pasusu, jer da je tako mislili bi drugačije, treba potražiti odgovor na drugom mestu.
Srpsko društvo je duboko patrijahalno društvo a tu važi pravilo da je osnovna društvena jedinica muški rod. Muškarac, otac, domaćin, deda, sin, vojskovođa, vojnik, tradicija, vezanost grupe po muškoj liniji i prirodno pravo muškarca i moć koja izvire iz svega nabrojanog. Muškarac, gledan kroz uloge u kojima koristi ovu moć, je neko kome se veruje u koga se ima poverenje i u čiju nepogrešivost se apriori ne sumnja. Nedavno smo imali slučaj da je muškarac ubio ženu, suprugu u nekom srpskom selu. U tekstovima o ubistvu nismo imali ništa o žrtvi a o ubici smo imali čitavu tiradu o tome kako je bio dobar domaćin, svima je pomagao, bio poštovan u selu, bio patriota, išao u rat za otadžbinu itd. Dakle to poverenje u muškarca i njegovu ulogu moći nije umanjeno ni nakon jednog takvog gnusnog čina. Vojska je tipično muška rabota i manifestacija te muške moći. Ako se muškarcu veruje bezrezervno onda se nije moguće nemati poverenje u vojsku, tu igračku muške moći. Oni koji govore da vojska uživa najveće poverenje oni zapravo izražavaju svoju veru u nepravedno patrijahalno društvo i nema tu ničega iz građanskog ugovora. Ovde čak nije ni u pitanju da li je neko desno ili levo orijentisan pošto to i nije politika.
Tradicija je društveni ugovor koji su muškarci napravili između sebe i nametnuli svim članovima zajednice. Vojska i vojskovođe i sve u vezi njih je centralni deo muške srpske tradicije i srpske mitologije. Otuda potiče i deo tog najvećeg poverenja u vojsku. To poverenje je oduvek postojalo i ako bi na trenutak nestalo istog momenta bi dobili lekciju u slavnoj prošlosti i o tome da nismo patrioti. Kada se govori o najvećem poverenju u vojsku to nije nešto što je izašlo iz neposrednog iskustva već je više reč o apsolutnoj vrednosti. Dakle, prelazimo u domen metafizike.
Postoji jedan strah kod ljudi a posebno kod političara da kažu kažu kritičku misao u vezi vojske. I ovde čak nije u pitanju politika i jednako se plaše levi i desni. Kada se povede priča o vojsci oni kao da istog momenta, usled straha da neko ne pomisli da sumnjaju u tu apsolutnu vrednost i tako izgube tu datost moći kroz gubljenje podrške ili već na neki sličan način, prestaju da misle i jedino što znaju da kažu su te napamet naučene stvari koje se ponavljaju iz dana u dan.
Nije samo tradicija i prošlost izvor ovog metafizičkog poverenja u vojsku. Pritisnuti, verovatno ulogom vojske u skorašnjim ratovima branitelji vojske često koriste kao argument da se vojska koristi i u mirnodopske svrhe a posebno u slučaju elementarnih nepogoda. Po svemu sudeći samo vojska radi na spašavanju ljudi od elementrnih nepogoda. Šta rade za to vreme ljudi u bolnicama? Da li je spašavanje života povređenih manje vredno i nedostojno tog najvećeg poverenja? Ili na primer ljudi koji rade u skladištima vode i hrane? Da li je pakovanje hrane i odeće za ugrožene manje vredno i značajno? Da li im verujemo manje? Gde su građani i građanke koji su se prvi našli da pomognu svojim komšijama? Kako se došlo do toga da zajednički napor čitavog jednog društva proizvede najveće poverenje u samo jedan njegov deo? Kako to da je dovoljno da se u novinama pojavi neki general u uniformi sa suzama u plavim očima i tugaljivog pogleda i da svi polude kako je vojska dobra? Sa tim u vezi da podsetim da se premijer ponašao za vreme poplava kao vojskovođa. Šabac nije smeo pasti svi u juriš.
Vratimo se građanskom ugovoru i pogledajmo gde je sve srpska vojska odstupila od njega ne izgubivši pritom ni delić tog ogromnog poverenja.
Devedesetih vojska je postala lični servis Slobodana Miloševića. On ju je iskoristio da napadne susedne države a i da napadne i građane Srbije koji drugačije misle. Ista ta vojska je počinila i pomogla mnoge ratne zločine, otimala belu tehniku i proterivala ljude. Pomenimo i još zataškano ubistvo dvojice gardista na Topčideru, dvojice građana Srbije koji su bili pozvani u službu institucije koja uživa najveće poverenje. Dodajmo da su godinama štitili ratnog zločinca Ratka Mladića. Prebrojimo koliko je generala te vojske pravosnažno osuđeno u Hagu za strašne zločine. Vojska je jedina institucija u koju nije dirnuto nakon 5. oktobra. Da je tako na njenom čelu ne bi mogao doći čovek za kojeg postoje sumnje da je znao a nije ništa učinio da spreči zločine nad Albancima. Ta nova, očišćena vojska nikada ne bi dozvolila takvu kompromitaciju.
Sve ovo što sam nabrojao su ozbiljna odstupanja od onoga što je svrha te institucije. Onog momenta kada je poslužila kao instrument jednog čoveka ona nije više ispunjavala uslove svog nastanka. Kada je pokušala da zataška ubistvo svojih pripadnika ona se odmetnula od države i od građana. Kada je sakrivala Ratka Mladića ona je prihvatila sve njegove zločine i ono što je činio. Broj osuđenih generala u Hagu jasno govori da ta vojska nije radila tako da ispuni svoju svrhu. Sve ovo zapravo treba biti izvor ogromnog nepoverenja u vojsku Srbije na kome bise trebali zasnovati zahtevi za analizu njenog rada u prošlosti i iznošenja svih činjenica u javnost.
Trenutno u srpskom društvu ne vidim ni jedan pokret ili opciju koja bise usudila da učini taj korak. Vojska nije institucija sa najviše poverenja građanki i građana ona je jednostavno nedodirjiva.
Bob Lebowski