Aleksandar Vučić je bez svake sumnje srpski Vladimir Putin. Neprikosnoveni gospodar srpske politike prema kome se svi ostali ravnaju. Njegovi politički protivnici se brane i pažljivo osluškuju ono što ima da kaže protiv njih da bi se koliko-toliko odbranili. Oni koji su sa njim u koaliciji svoj politički život su sveli na to da mu se ne zamere. Njegove stranačke kolege komično pokušavaju da liče na njega dok osluškuju šta govori. Kada budući istoričari budu proučavali ovaj deo srpske istorije, imaće lak posao. Biće dovoljno da prouče jednu ličnost i da shvate period koji proučavaju. No, nije on jedini. Za period pre Vučića proučavaće Tadića, a malo pre toga Koštunicu. Jedini period kada je vlada bila sastavljena od autentičnih pojedinaca koji nisu bili pod senkom vođe je u vreme kada je premijer Srbije bio Zoran Đinđić. Da li su oni svi svoj posao radili dobro ili loše, to je treba analizirati, ali imali smo, za čudo, pojedince koji su se mešali u svoj posao.
Između svih ovih nabrojanih vođa, njihovih političkih stremljenja i načina kojim su pristupali problemima, postoje razlike. Ako ostavimo na drugoj strani rezultate njihovih političkih nastojanja, dolazimo do zaključka da po tom pitanju, između njih, nema gotovo nikakvih razlika. Ovde, iz razloga koje ne moram da objašnjavam, izuzimam Zorana Đinđića. Moramo se zapitati kako je to moguće. Toliko političkih opcija sa istim rezultatima. Mora postojati nešto u čemu su isti ili nešto što je svima ostalo neprepoznatljivo kao problem.
Nakon pada Đinđićeve vlade, odnosno vlade Zorana Živkovića, imali smo trojicu vladara. Sve je počinjalo od njih i na njima se završavalo. U slučaju Aleksandra Vučića to se upravo sada dešava. Vojislav Koštunica nije stremio nikakvim promenama. Insistirao je na kontinuitetu i želeo da bude reformator nacionalizma. Ništa više. Boris Tadić je stremio društvenim promenama, ali je imao čudnu marketinšku ideju da se one postižu dobrom šminkom i lepim rečima. Aleksandar Vučić je svestan da nije dovoljno da se on promeni, već zna da mora i da nešto uradi spolja, ali to čini proračunato i selektivno, sa amnezijom. Dakle, ono u čemu su isti je ono što su svesno propustili da učine. Ono o čemu su glasno ćutali i ćute. Ono čega nisu želeli da se prihvate a morali su to učiniti. Procenu njihove politike najbolje ćemo učiniti ako pokušamo da shvatimo o čemu su ćutali. Oni se u ćutanju najbolje razumeju.
Nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, postalo je potpuno jasno da Kosovo više nije i neće biti deo Srbije. Ovo je bilo potpuno jasno ovoj trojici vladara, ali rešili su da o tome ćute. Vojislav Koštunica već po navici nije želeo da rešava pitanje Kosova, jer je dobro znao da postoji samo jedan način na koji se to može završiti. On je rešio da Kosovo i sva pitanja oko njega konzervira na duže vreme dok se istorijsko-političke okolnosti ne promene. Deset, dvadeset, pedeset ili sto godina, nije važno koliko to treba da se čeka. Ovo lišava svake odgovornosti nosioca te politike, jer ko će biti tu za sto godina da proveri rezultate! Uneo je ratničku preambulu u Ustav, kao da je to neka magična knjiga, a preambula nekakva čarolija koja će sve da popravi.
Boris Tadić se odlučio za kohabitaciju i marketing u rešenju pitanja Kosova pa je, naizgled, krenuo korak napred sa više od autonomije a manje od državnosti, sa sve fusnotom. To je trebalo da pruži privid da se nešto događa i da stvari idu prema nekakvom rešenju. Mnogo galame bez suštine. Dinamiku u rešavanju kosovske krize je uveo je trenutni vladar Srbije, Aleksandar Vučić. Odlučio je da treba sesti za pregovarački sto kako bi se pronašlo neko rešenje. Nakon nekog vremena, dogovor je postignut i potpisan je plan delovanja. Sve je delovalo da je konačno na pravom putu, ali čim su se pregovori završili, odmah je postalo jasno da se po ovom pitanju gotovo ni malo ne razlikuje od prethodnika.
Stvara se neka dinamika, neko kretanje i akcija, ali sve je potpuno lišeno sadržaja. Šta je zajedničko ovim politikama prema Kosovu? Prvo, u sva tri slučaja imamo primere politike „Dogodine na Kosovu”. Naravno, o ovome ćute, kao i još o mnogim stvarima koje ih vezuju. Sva trojica ćute o zločinima koje je tamo organizovala i počinila država Srbija. Kako bez pokretanja dijaloga o ovome može uopšte doći do istinskog pomirenja ili, kao se to već naziva, normalizacije? Ne može, ali oni to i ne žele. Njima pomirenje nije ni potrebno, jer oni se nadaju da će jednog dana Kosovo ponovo biti u sastavu Srbije, a dotle će da bude stalno žarište budućih sukoba. Sva trojica ćute da u građanima Kosova treba videti prijatelje i stvarati prijatelje, jer samo onda sporazum ima smisla i nije obično kopanje rovova.
Ćute da je Kosovo nezavisna država, ćute da su se tamo počinili strašni zločini, ćute da u građanima Kosova treba da nađemo dobre komšije i ćute da je reč o politici „Dogodine na Kosovu”. Gradonačelnik Kosovske Mitrovice ne sme biti Albanac. To je jedina informacija koja se šalje po tom pitanju u srpsku javnost. Nemamo pojma ni ko je kandidat, kakve su mu kvalifikacije, kakav mu je program, pa čak ni kako izgleda. Ni ime ni prezime. Ništa. On je, kao i svi mi, sveden na svoju datost, naciju, i to je sve. Sve ono bitno o njemu je prećutano, kao i odgovor zašto nije dobro da Albanac bude gradonačelnik Kosovske Mitrovice. Ako politika svede ljude samo na njihovu nacionalnost, onda naši životi ne vrede baš ništa. To o čemu ćute je njihova kosovska politika.
Spoljna politika Vojislava Koštunice zvala se Rusija i mogućnost nekog svetskog samita na kojem će on da im kaže sve, a oni da mu zadivljeno aplaudiraju. To je sve. Boris Tadić je imao imaginarna četiri stuba spoljne politike, a samo jedan stvarni, peti stub, Vuk Jeremić. Klimavo i nedovoljno. Aleksandar Vučić ima spoljnu politiku i Istok i Zapad, a ako bude malo arapskog sveta, ne može da škodi. Ono o čemu sva trojica ćute nabolje ilustruje poslednja izjava Ivice Dačića u kojoj kaže da se zapadni svet čudi našoj okrenutosti prema Rusiji, a bolje bi bilo da se zapitaju zašto nam oni nisu ponudili to što nam je ponudila Rusija. Odgovor je veoma jednostavan: zato što zločin ne treba da bude isplativ. Svi pričaju da zapadni svet ima nešto protiv nas, ali isto tako svi prećutkuju šta to ima protiv, zašto i šta nam se to zamera. Mi smo savršeni, a taj zapadni svet ima neki problem sa samim sobom koji želi da reši preko nas. Sva trojica glasno ćute o razlozima koji su državu doveli u ovo stanje, ko je za to dogovoran, kako se to dogodilo, i zašto. Kada su stvari o kojima ćute identične, onda i rezultati moraju biti isti.
Utvrđivanje odgovornosti i uloge države Srbije u ratovima devedesetih, kao i shvatanje mehanizama i načina na koji je učestvovala, još su dve tačke gde se ova tri vladara u ćutanju razumeju. I tu su imali različite pristupe sa istim rezultatima. Vojislav Koštunica nije pokazao niti najmanje zanimanje za ovu temu. Ispratio je optužene u Hag kao heroje i vodio politiku kakvu bi verovatno vodio Milošević da je ostao na vlasti. Boris Tadić se, opet na svoj marketinški način, izvinio za zločine učinjene od strane nekih građana Srbije, a zatim mu je neko savetovao da je zgodno da prigrli Ivicu Dačića i partiju koja je nosilac politike zločina devedesetih. Aleksandar Vučić ne pokušava sa izvinjenjima i ima potpunu amneziju ne samo o devedesetim već o svemu pre 2012. godine, godine velike promene i njegovog ponovnog rođenja. Vrlo dobro zna da je svaka priča o odgovornosti i o pokušaju shvatanja uloge države devedesetih delom priča i o njemu samom, zato i ćuti, a ako i nešto na tu temu slučajno kaže, onda je to neki opšti reciprocitet, po principu − oni su nas, mi njih, niko tu nije kriv. Idemo dalje. Niti se negira, niti se potvrđuje. To je ujedno i što je država Srbija danas, koja je poput ove trojice vladara odlučila da stoji u mestu i ćuti, nadajući se zaboravu. Ćutali su kada je u parlamentu donošena deklaracija o genocidu u Srebrenici. Obesmislili su je, a samim tim i sebe i državu. Ono što je u deklaraciji upečatljivo jeste baš ono što u nju nije uneto, ono o čemu se ćuti. Ipak, uprkos svemu, to je neodvojivi i nikad napisani njen deo.
Oni prećutkuju jedno bitno pitanje koje bi trebalo biti osnova svih razmišljanja: Koliko vredi ljudski život? Da li uopšte nešto vredi? Ako se dogovorimo da nešto vredi, hajde da vidimo kome smo tu vrednost oduzeli, na koji način, ko je to učinio i sa kakvim ciljem, a nakon toga da vidimo da li se može to nekako nadoknaditi. Shvatiti i osetiti bol koji smo naneli drugom i tako pokazati da nam je žao i da je u nama ostalo bar malo samopoštovanja. Kome smo dužni i koliko? Hoćemo bolji standard, pare, posao, sigurnost, ali šta ćemo sa svim tim ako mislimo da ljudski život ne vredi ništa?
Zbog svega ovoga rezultati ove trojice vladara i njihovih politika je isti. I pored mnogo buke i mnogo događaja, u suštini se gotovo ništa ne događa. Ne stvara se novi kvalitet, novi pravac, drugačije vrednosti, niti bilo kakav sadržaj, već se samo neprestano stvara buka koja kao da ima za cilj da nadglasa i sakrije ćutanje. Zato, da bismo razumeli naše doba, moramo prepoznati o čemu ono ćuti.
Bob Lebowski