Pod mostom u sumrak

Gost bloger Ivana Diklić

Pod mostom u sumrak

Kasno je proljeće. Četvrtkom se jedva ustajem kad budilica na mobitelu zazvoni Devetu Beethovenovu simfoniju. Mama je već od 5 ujutro u vrtu, vadi i ponovno sadi mrkve koje su se, od tog svakidašnjeg postupka, već davno osušile. Stari se ne ustaje rano. Nema zašto. U penziji je od svoje tridesete, kada mu je susjed Mladen sredio invalidsku. Ustaje se oko podneva, kada je već ručak na stolu da pojede, i ode na barku. I tako svakoga dana, čak i po olujnom vjetru, moj stari pali Tomosov motorić na minijaturnoj plavoj barci i odlazi do otočića, jednog od jadranskih tisuću, točno dva kilometra udaljenom od obale. Nikada nikoga ne vodi sa sobom. Kaže da tamo vadi dagnje, iako ih rijetko kad donese doma. Jede ih svježe. Tako veli.

Radim doručak i silim se pojesti ga. Želudac mi se okreće pri pomisli na školske hodnike. Ponestaje mi zraka kad pomislim na učionicu. Udišem inhalator i dišem duboko. Morat ću konačno upisati tu jogu. Do tada, nosim Ventolin za hitne slučajeve u torbi.Trčeći odlazim do auta, panično pozdravljam mamu. Ona me ne primjećuje.

Jurim cestom, s radija vrište Maidenovci. Znojnom rukom grčevito držim mijenjač. Prva, druga, treća,…semafor. “Fear Of The Dark” je na vrhuncu, adrenalin mi skače na tisuću, a na semaforu crveno. Zatvaram oči. Mašem glavom, osjećam davno ošišanu kosu kako me škaklja po ramenima, koči mi se vrat od mahanja. Kao davno prije, desetak i više godina ranije, u istoj sobici, u istom krevetu, s istim plakatima poljepljenim po zidovima. Kasno poslijepodne, mama u vrtu s povrćem, stari na otočiću sa školjkama, ja u sobici s Maidenima.

Školski hodnici su hladni i prijeteći. Iz dvorane bezglavo juri mnoštvo, guši me miris znoja koji nose meni u susret.

Dok sam studirao povijest, nisam ni pomišljao koje će me radno mjesto dopasti za nekoliko godina. Sanjao sam o nekakvom arhivu u kojem ću mirisati i prstima gladiti grube stare listove prastarih knjiga, u kojem ću u tišini čituckati zanimljive spise, na prstima hodati hodnicima i utišavati glasne posjetitelje, goste, koji ne cijene mjesto koje posjećuju.

Pričam o Drugom svjetskom ratu, skraćujem priču što više mogu. Ne gledam u njih, gledam u sat na zidu na suprotnom zidu učionice. Ne osjećam papiriće koji lete prema meni, koji me pogađaju u glavu, ruke, trbuh, noge. Ne čujem uvrede koje mi dobacuju, odlučio sam tako. Samo pričam i čekam da vrijeme odradi svoje.

Prisjećam se sebe kao osnovnoškolca. Miran, tih, povučen. Kad smo ušli u pubertetske godine, uvijek sam stajao postrance kad je ona opasna, jako kul, ekipica kovala planove kako zagorčati djetinjstvo nekome. Taj netko najčešće bi bio netko kao ja. Dosadan, nezanimljiv, bespomoćan, uplašen. Tako sam, nakon kratkog vremena, i ja došao na red.

Nije lako biti dječak u pubertetskim godinama. Posebno ako si dječak kojeg će pubertet tek sustići nekoliko godina kasnije. Uplakanih očiju vraćao bih se iz škole, uvijek sam hodajući desetak metara ispred sviju.

Tada sam često pomišljao kako ću se, jednog dana, osvetiti tim klincima. Dobro, ne baš njima, ali takvima. Kada sam završio fakultet, još uvijek mi se motala ta misao glavom. Danas, kada ovako bespomoćno stojim ispred ovih novih klinaca, još opasnijih i još više kul, osjećam se kao onda na putu kući, samo sada više nisam deset nego dva metra ispred njih.

Zadnji sam luzer. Onaj, onakav koji trpi godinama pa na kraju pobije pola susjedstva. Ili pola škole.

Stižem kući, mama je postavila stol, stari vezuje barku i stiže. Opet sarme. Jedno vrijeme sam pokušavao objasniti svoje stajalište kako su sarme zimsko jelo i kako ih tada treba i jesti te kako se sarme tako često jedu u brdovitim i hladnim krajevima poput Like, a ne u dalmatinskom gradiću na moru gdje svježe ulovljene ribe ima napretek. Odvajam meso od kupusa koji bacam starom u tanjur. Meso miješam s krumpirom i onda u sve to dodajem brdo majoneze. Sve to tako izmiješano jedem. Jedino tako se izgubi miris sarme.

Za stolom je tiho kao i uvijek.

Prije negoli krene jesti, mama otvori kupus, meso rasprostre po njemu u pravilan kvadrat. Svaki put kada pojede dio, ostatak brzo rasporedi u malo manji pravilan kvadrat. I tako dok ne pojede sve.

Dok jede, stari gleda sapunicu na tv-u. Čuje se samo mljackanje. U dramatičnim trenutcima, kada uslijede oni nagli krupni kadrovi, čuje se kako kroz zube negoduje, posebno u trenutcima osvete ili tek izrečenih prijetnji neke od protagonistica.

Kod nas doma rijetko kada zvoni telefon. Najčešći pozivi su ponude iz osiguravajućih društava, a ponekad neki centri za istraživanje tržišta nude ankete. Na njih najradije odgovara stari, kojem i prepuštam to zadovoljstvo. Dva puta godišnje nazove mamina sestra Sofija.

Tetka Sofija je s 18 odletjela u Ameriku i punih 30 godina nije iz svoga provincijskoga gradića otputovala nigdje. Onda je jedno ljeto, prije kojih 10-ak godina doletjela k nama. Ta dva tjedna, koliko je provela s nama, iz naše kuće se mogla čuti neobična vika i smijeh. To je moja tetka prepričavala svoj život u Americi.

Hvalila se kako su ona i muž Živko, čim su se doselili, odmah našli naše ljude i od tada se druže isključivo s hrvatskim iseljenicima u hrvatskim iseljeničkim klubovima na istim takvim skupovima, koncertima i feštama različitog tipa. Od engleskog su naučili osnove, upravo onoliko koliko im je bilo potrebno da se u tih 30 godina uspiju snaći u trgovinama, u komunikaciji s državnim službenicima, kao i u tvornicama u kojima rade. S druge strane, hrvatskog su zaboravili upravo onoliko koliko je potrebno da sada, kada su u posjetu svojoj domovini, i za par godina kada dolete sa svom svojom stečenom imovinom u novosagrađenu rozu kućicu s fontanom u vrtu, svih u njihovom rodnom gradu podsjeti kako su oni zadnjih 30 godina ipak živjeli u Americi. I njihova djeca, Ivan i Lucija, jako dobro govore hrvatski i oduvijek sanjaju o povratku u domovinu svojih predaka, gdje je more najljepše na svijetu, gdje su ljudi pošteniji, gdje je sve puno glasnije i iskonskije, i gdje janjetina ima onaj okus kakav treba imati.

Dok nam je tetka Sofija bila u gostima, stari je bio neobično razgovorljiv. Tih dana se samo jednom otisnuo barkom na more i to zato jer se tetka zažaljela svježih dagnji. Dok je mama radila u vrtu, on i tetka su raspravljali najčešće o politici, uspoređujući balkanski i američki mentalitet ili prisjećajući se tko je sve emigrirao, a tko ostao i tko je od tih ljudi uspio u biznisu, a tko propao.

Beethoven mi prekida san. Budim se i postajem svjestan prvog dana svoga godišnjeg odmora. Obuzima me snažan osjećaj sreće, ispred mene je mjesec dana potpune slobode, 31 šansa da mi život krene u nekom boljem smjeru. Nove kupaće gaćice već sam pripremio, kao i dvije nove košulje kratkih rukava i dva para ljetnih hlača. Putovanje počinje.

Grad u kojem sam rođen nije moj grad. Grad u kojem živimo je okrutan. Još kao dijete igrao sam se samo u svom vrtu, želja za istraživanjem susjednih vrtova brzo je nestala.

Uvijek smo se osjećali odbačeni i izopćeni, posebno u ratno doba. Kriva krvna zrnca mog starog su nam presudila. Iako je rat već daleko iza nas, i dalje smo stranci u vlastitom gradu. To je grad koji vrije, uvijek u borbi, žedan za nekom prividnom pravednošću i slobodom. U toj fiktivnoj borbi nema mjesta za slabe i nemoćne, nema mjesta ni za one drugačije, one koji odskaču na bilo koji način, nema mjesta za nevidljive borce, one istinske borce koji se bore u tišini. To je grad koji ne podnosi tišinu. To su ljudi koji se glasno bore sa neprijateljima izvana da neprijatelje iznutra ne bi čuli. Za sebe kažu da su dobri ljudi, ljudi od principa, ljudi od riječi, ljudi sa velikim i strastvenim srcem. A zapravo su to ljudi izjedeni od krivnje i krivih optužbi, napola mrtvi od stalnih borbi i umorni od življenja u uvjerenja da su oni jedini vrijedni postojanja.

Dvadesetak kilometara južnije od rodnog mi grada nalazi se turističko naselje. Tih dvadeset kilometara prelazim svaki dan tijekom ljeta. Oni mi zamijenjuju put oko svijeta. Dok njima prolazim, osjećam se kao da krstarim Mediteranom, kao da se vozim vinskim cestama francuske unutrašnjosti ili otkrivam ljepotu Portugala.

Ovo je prvi dan ostatka mog života. Želim da to bude. Stižem na plažu. Pogledom prelazim preko plaže, zastajem na djevojci u šarenom kostimu koja sama leži na kamenčićima podalje od mola. Zaranjam i plivam prema njoj. Razmišljam što ću joj reći, kako se obratiti. Zamišljam razgovor, zanimljiv, otkrivajući, razbuđujući. Ona je iz Zagreba, radi u nekakvom muzeju, živi sama u malom stanu na Savici, voli voditi ljubav u moru. Izranjam. Djevojka mojih snova je dobila društvo. Kraj njenih nogu sjedi lokalni dečko, gladi joj bedra, a ona se hihota. Odlazim.

Pada mrak, odlazim do auta i presvlačim se u kombinaciju za večeri na hotelskim terasama. Hotelske terase ljeti moja su jedina mjesta za izlazak. U klubove svoga rodnog grada nisam nikada ušao, moji izlasci počinjali su i završavali u mojoj sobi kada bi mama i stari zaspali. Na ušima slušalice, muzika pojačana koliko to bubnjići u ušima mogu podnijeti, ugašena svjetla, zamišljena gitara u rukama, zamišljeni prijatelji oko mene, zamišljena usta zamišljene djevojke na mojim usnama. Ekstaza.

Na hotelskim terasama uvijek isti program, dječja disco večer na početku, bend na kraju. Uvijek pokušavam sjesti za stol. Bilo bi idealno naći djevojku koja sama sjedi, ali to se nikad ne događa. Obično su za stolovima parovi: mladi, zaljubljeni, usmjereni jedno na drugo, sjede i drže se za ruke ili plešu stisnuti jedno uz drugog i stariji, zaljubljeni u svoj godišnji odmor, usmjereni na muziku, piće, animatore, sudjeluju u igrama ili plešu držeći se rukama na odstojanju, gledajući u noge, da ne nagaze jedan drugog.

Za stolovima su i obitelji s djecom, Tolstojski sretne ili nesretne.

Za stolovima su i prijatelji, tek upoznati ili oni koji su zajedno došli na odmor. Smiju se, šale, igraju karte, najčešće isključeni od događanja oko njih. Preferiram te stolove, ali uključiti se u uhodano društvo koje se dugo poznaje, nemoguća je misija. Zato pokušavam prepoznati stolove za kojima se druže ljudi, tek upoznati, željni druženja ili još jednog dobrog igrača pokera. Otkrivam ih po nesigurnijim pogledima, suzdržanijim pokretima tijela, tišem razgovoru.

Večer provodim s jednim austrijskim parom i sestrom ženskog dijela tog para. Igramo karte, solo sestra mi se smiješka, nekoliko puta svoju cipelu naslanja na moju ispod stola. Osjećam se čudno, pravim se da ne osjećam njezine noge i ne vidim osmijeh. Priželjkujem sve to, ali ne osjećam da to mogu prihvatiti u ovom trenutku. Srce mi snažno lupa, čujem samo njegove otkucaje u glavi, hvata me panika, osjećam da gubim kontrolu nad sobom. Odlazim.

Noć provodim čitajući na internetu tekstove o napadajima panike.

Iduća tri dana provodim u kući, ne odlazim nigdje, čekam da austrijska trojka napusti hotel i uputi se u svoj brdoviti zavičaj. Razmišljam o svemu, sebi, životu, ljubavi, društvenom ustrojstvu, pozadinama i strahovima, depresiji i ludilu, roditeljima, prijateljstvu, miru, nemiru, ravnoteži, kaosu. Sve te misli izazivaju mi zbrku misli koje se bojim. Mozak mi ili panično radi ili uopće ne funkcionira. Ili sabire informacije, organizira, izvodi zaključke, dedukcije, indukcije i tako u beskraj, ili miruje u tolikoj mjeri da se teško mogu sjetiti što sam jučer radio, jeo, mislio, htio.

Budim se i ustajem. Ne znam koliko dana sam proveo u bunilu. Pokušavajući se sjetiti gdje sam bio i što sam radio, osjećam samo glavobolju i prazninu u grudima. Pijem jaku kavu. Jaka kava izaziva još veću prazninu, ali je barem glavobolja popustila.

Crnilo kave. Crnilo u mojim grudima. Vraća me to crnilo deset godina unatrag. Pokušavam razumijeti zašto su me ti dodiri natjerali u rupu za koju sam mislio da više ne postoji. Taj vir koji me vukao godinama na uvijek isto mjesto, uvijek istu bol nepodnošljivu. Tada, prije deset godina, okolnosti su bile teške, rupa se stvorila neizbježno. Čak je padanje u nju izazivalo u meni osjećaj da joj se rado prepuštam i da, na neki način, izaziva u meni osjećaj zahvalnosti, zahvalnosti jer nešto konačno osjećam. Otkrivam dubinu u sebi, postajem veći, mudriji, a bit ću i snažniji kad ponovno ugledam svjetlo, mislio sam tada. Padanje preduboko počelo je otkrivati očaj i strah jer mi je snage ponestajalo, a i mudrosti da se vratim gore. U rupi bez dna, bez prozora i zraka, u strahovima i očaju, boli većoj od cijelog mene, bio sam ostavljen. Napušten. I oni koji su imali snage za razgovor i savjete umorili su se. Doktor u bolnici kojem sam jednom pričao, pušio je Marlboro, prišao mi preblizu i pitao me želim li ostati u sobi, među ljudima opijenih lica i tijela, beznadnih očiju. Pobjegao sam i preležao cijelo ljeto u svom krevetu.

Ne znam ni sam kako, ali polako sam se izvlačio iz rupe na svjetlo. Iako u hladu, blizu vira, ali ne u njemu, proveo sam deset godina na budnom oprezu. I sad, ti dodiri, tako nebitni, ali i toliko željeni, opet me uvlače u stare osjećaje.

U autu sam na putu u svoj nekadašnji mir. Idem tamo gdje me nitko ne poznaje, gdje nisam obilježen, gdje ljudi traže sreću. Prvi put se osjećam da sam stigao ovamo ne tražeći osobu nego tražeći mir. Vriska djece me umara, glasni smijeh žene na plaži, gužva. Čujem kako pucketaju kamenčići na plaži, osjećam njihovu bol pod masom stopala koja ih gazi. Sunce prži i izaziva mi vrtoglavicu. Opet se počinjem osjećati loše, kao da ponovno padam, bježim. Sjedam u auto i odlazim kući. Osjećam se izgubljeno jer ne znam gdje da tražim mir. U kući gdje je života davno nestalo?

Dani mi prolaze isprepleteni snovima i ništavilom. Zvukovima vijesti iz prizemlja. Vijesti prve pa još jedne usporedno s još jednima. Miješaju se prilozi, ponavljaju isti, izvještaji, osvrti, komentari, kronike…Miješaju se snovi…

Sjedim u pragu hodnika našeg starog stana i vezujem cipele. Imam pet godina. Prolazim zatim pored prevelikog ogledala kakvo nikad nismo imali i vidim sebe kao dvadesetogodišnjaka. Odjednom užas. Iz ogledala me gleda dvoje pa troje pa desetak ljudi, a kraj mene nema nikoga. Jurim iz stana, sjedam na autobus. Dolazim na rivu, među mnoštvo. Mnoštvo ljudi iščezava, a u moru se pojavljuje mnoštvo kitova. Prolaze oni tako pokraj zida koji nas dijeli, velike slijede mali. Neki se upravo porađaju. Smiraj.

Upoznao sam te preko neta, upisao sam interese po kojima sam te želio naći, izmislio sam interese samo da te nađem. Počeo sam izlaziti u grad, iako ne živiš u mom gradu. Pričali smo noćima, slali si poruke danima.

Kažeš svake tri noći me sanjaš. A sanjam i ja tebe, i našu ljubav, i zmije, i kitove kako plivaju kanalom moga grada, i čudnog čovječuljka koji mi priča o dobroti u umjetnosti…kažem ti “Često mi se snovi ostvaruju”. Pričaš mi da on sanja patuljka koji mu te želi preoteti, zove ga Roko. Roko sječe meso na dasci s tvojim likom i smije mu se. Često ga sanja, možda svake tri noći. Pitaš me: “ Jesi li to ti?”

Tu gdje živimo susjedi ne pričaju s nama. Uselili smo se prije tri mjeseca, našla si stan u jezgri starog grada. Mjesec prije nas, u ovom istom stanu umrla je starica koja je u njemu provela život. Njezin sin ne živi u ovom gradu, njezin sin nije svjestan vrijednosti starih nota na njenom tavanu. Pod je kamen, prekriven je trima tepisima. Imamo kupaonicu s tuš kabinom kroz koju se ulazi u smočnicu. Na noćnom ormariću plišani pas koji čuva rakiju.

Susjedi ne pričaju s nama, osim jednog koji nas žica cigarete. I gleda ti u noge.

Nedjelja je. Vjetrić pirka, zavjese plešu, po tvojoj želji slušamo Rundeka. Rundek pjeva “a ja stojim i gledam se kako postojim…”. Plahte mirišu na OFF! Ljeto je, komarci čekaju noć.

Prošlo ljeto neki starac na Cresu ti je rekao da sreća ne postoji. Postoji samo lijepo.

I kaotično, valjda. Kaos u prostoru. Prostor sam ja.

Stari ulazi u sobu. Vodi me na otok s dagnjama. Ustajem i odlazim.

“Danju i noću, kako odredi slučaj, živim život površnosti i snenosti, u očekivanju dolaska nečeg nezamislivog; i poput onog Wei Shenga pod mostom u sumrak, čini mi se da živim u stalnom iščekivanju ljubljene koja nikad ne dolazi…”

Ryunosuke Akutagama “Rashoman i druge priče”

Ivana Diklić

Bob Lebowski Written by:

facebook comments:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *